Kada je veličina tvrdih diskova premašila sve moguće granice, preko kojih su se najdivlji sanjari plašili ići prije samo deset godina, postalo je mnogo lakše pohraniti informacije. Međutim, nekada je sve bilo drugačije.
Prvi tvrdi disk na svijetu, koji je razvio IBM, sadržavao je samo 5 megabajta podataka. Na takav "zavrtanj" bilo bi nemoguće pohraniti sve što se sada nalazi na najobičnijem računaru. Teško je zamisliti da nekada bez takvih programa kao što su arhivari nije bilo moguće zamisliti ugodan rad na računaru.
Kada je kompresija bitna
Danas se koriste i arhivari, mada ne toliko aktivno kao nekada. Međutim, mnogi ljudi i dalje aktivno komprimiraju podatke. Danas su to već velike baze podataka, čitave ogromne biblioteke i slično.
A ranije, kada je jedna knjiga u elektroničkom obliku zauzimala oko pola megabajta, a 1,4 MB stalo na disketu, bilo je potrebno koristiti arhiver za izradu oko 300 od 500 kilobajta i "ugurati" otprilike dvostruko više informacija na disketu. Među programima za arhiviranje najpoznatiji su:
Winrar je najpoznatiji arhivar. U doba DOS operativnog sistema jednostavno se zvao Rar, radio je iz konzole, a za raspakivanje koristio se uslužni program Unrar. Za ruskog korisnika bit će ugodno znati da je autor programa također Rus, Jevgenij Rošal. Davne 1993. godine objavio je prvi Rar, a zatim 1995. godine pojavio se i WinRar. Tokom godina upotrebe, program je stekao puno pristalica, poboljšanja i do danas se aktivno koristi u verziji 5.1;
Zip je takođe svojevrsni "djed" modernih arhivara. Čak je četiri godine stariji od WinRara, otkako je prvi put objavljen 1989. godine, kada je čak i DOS još uvijek bio nov. Za raspakiranje komprimiranih datoteka potreban je zaseban uslužni program za raspakiranje. Među korisnicima se čak dogodila jedna vrlo tužna šala: "PKunzip.zip". Nakon toga, pojavom Windowsa pojavile su se naprednije verzije proizvoda, kao i mogućnost stvaranja samoraspakirajućih arhiva. Projekt je još uvijek živ pod verzijom 18.0;
7-Zip, WinAce, IZArc i tako dalje ostali su arhivari koji slijede prva dva programa. Neki se još uvijek razvijaju, neki su poznati samo zahvaljujući snažnoj memoriji korisnika.
Izgledi za arhivare danas
Ako tvrdi disk dosegne nekoliko terabajta, može pohraniti stotine filmova, a pitanje arhiviranja podataka izgleda zastarjelo. Međutim, arhivari još uvijek imaju razloga živjeti i biti dobro.
Na primjer, ako podatke komprimirate u arhivu, na nju možete staviti lozinku i nitko drugi neće moći pristupiti važnim dokumentima. Ili velike biblioteke u formatima kao što su *.fb2 ili *.txt mogu zauzeti gigabajte korisnog prostora na vašem tvrdom disku, ali ih ipak nećete odmah pročitati. Organizacija privremenog skladišta u arhivi je dobro rješenje.
Dakle, arhivari i dalje imaju razloga da budu na računarima korisnika i da se aktivno koriste.
